Jadranka Juraga, Značenje stvarnosti u pedagogiji Marije Montessori

Izostanak pričanja bajki djeci u dječjim kućama organiziranima po metodi Marije Montessori otvara prostor iščitavanju poruka koje je ova pedagoginja odaslala svijetu neposredno se baveći odgojem i obrazovanjem djece predškolske dobi. Kakav je ovaj svijet u koji sam došao i kako ću u njemu živjeti sebe?, pita se dijete pred pragom vježbališta svojih čulnih, intelektualnih i karakternih osobina – životom samim. U bajkama, kazuju njihovi zagovornici u odgoju, sve se kazuje posredno i u obliku simbola pa je djetetu olakšano poimanje onoga što se od njega očekuje i nudi nadu da će ono na svom putu savladati svaku prepreku; događanja u svijetu bajke uvijek imaju povoljan rezultat. „Da bi bila kadra savladati zadatke života, cjelokupnoj ličnosti je potrebna podrška bogate mašte spojene sa čvrstom sviješću i jasnim poimanjem stvarnosti.“

Maria Montessori odlučno odbija poticanje djeteta da zamišlja ono što nije stvarno i u svojoj metodi zagovara usuglašavanje djetetovog mozga s vanjskim svijetom; ako se to ne dogodi, uvjerava ona, organi o kojima ovisi duhovni život zakržljaju i zato bi odgojitelj trebao voditi dijete kroz razmišljanje o stvarnom.  Dok se dijete pita kako će živjeti samoga sebe, kako će razvijati inteligenciju i emocije, i kako će oblikovati karakter, pred odgojiteljima i roditeljima je pitanje kako će djetetu osigurati slobodu da razvija ono što mu je Priroda dala. Maria Montessori nudi djetetu sistematično složen materijal (senzorni materijal), koji odgovara njegovim prirodnim porivima;  kompleti predmeta privlače djetetovu pažnju svojim bojama i oblicima, zvučnim i taktilnim osobinama, pa dijete, kroz ponavljanu vježbu sa svakim od njih, počinje organizirati svoju psihičku osobnost i, u isto vrijeme, stjecati jasno i temeljito znanje o stvarima.

U svojoj knjizi Spontana aktivnost u odgoju i obrazovanju , Montessori navodi:“Zaista, kad se naša djeca usredotoče na aktivnost koju su samo izabrali i kad slobodno mogu udovoljiti svojim unutarnjim potrebama i zadržati se na njoj koliko žele, kad su u stanju obavljati apstraktne operacije jer su već zrelija, kad svoje umove mogu koncentrirati u meditaciji, oni pokazuju da se unutar njih razvijaju red i mir; nakon toga, gracioznost pokreta, sposobnost doživljavanja ljepote, osjetljivost na glazbu, i na kraju, prijaznost u njihovim međusobnim odnosima, izbiju poput mlaza vode iz unutarnjeg vodoskoka.“

Obrazovanje osjetila i sloboda razvijanja inteligencije prema njenim vlastitim zakonitostima, usporedo s obrazovanjem osjećaja i duhovnom slobodom da se raste iziskuju dobro pripremljeno okruženje za dolazak djeteta na ovaj svijet. Za razvoj dječjeg duha, osnovno je, prema pedagogiji Marije Montessori, ponuditi predmete koji se podudaraju s njegovim ritmom oblikovanja, kako bi se snaga, postojeća unutar svakog čovjeka, bogato razvila sa što manje napora.  Sve ono što dovodi dijete u vezu sa stvarnošću i omogućava mu da razvija inteligenciju služeći se predmetima iz okoline, čiju svrhu lako prepoznaje, utječe na razvoj zdrave osobnosti. Dijete osjeća potrebu da raste i samo slijedi zakonitosti koji vladaju u Prirodi u kojoj je rast sveprisutan i neprekidan proces, usvajajući radne vještine korak po korak i tako stječući samopouzdanje. Ovaj pedagoški postulat u potpunom je srazu s onim što navode zagovornici korištenja bajki u odgojnom procesu malog djeteta. „Ma koliko moglo biti bistro, malo dijete se osjeća glupim i nedoraslim kada se suoči sa stvarnošću svijeta koji ga okružuje. Izgleda da svi ostali toliko više znaju i da su toliko sposobniji od njega. Zato mnoge bajke započinju junakom kojega omalovažavaju i smatraju glupim. To su osjećanja koja dijete ima prema samome sebi, projicirana ne toliko u svijet koliko u roditelje i stariju braću i sestre. Međutim, kad se dijete poistovjeti s glupim ili poniženim junakom bajke, za kojega zna da će na kraju pokazati svoju nadmoć,  ono samo već počinje proces ostvarivanja svojih sposobnosti.“

Pedagogija Marije Montessori ne poznaje poistovjećivanje djeteta s ikim drugim; potvrdu vlastite vrijednosti dijete stječe osvajanjem znanja o svijetu koji ga okružuje, ovladavanjem vještinama koje će mu omogućiti da u sebi osjeti mir i nadmoć nad opasnostima koje u stvarnom životu postoje. Ako dijete usvoji vještinu korištenja noža prilikom jela, paljenja vatre ili svjetiljke, može se kretati u blizini velike vode ili prijeći prometnu ulicu u gradu, ono je steklo mudrost koja mu dopušta djelovanje usprkos opasnostima; ono se pripremljeno uključilo u svijet koji ga okružuje.  Djetetova psihička snaga pronašla je svoj put prema pokretu, utjelovila se u njemu i učinila da dijete  samostalno usmjerava svoje postupke u stvarnim životnim situacijama.

Dječje kuće organizirane po pedagoškoj metodi Marije Montessori laboratoriji su života u kojima se uvijek iznova potvrđuje vrijednost okruženja, koje nudi djetetu motive za aktivnosti primjerene njegovom razvojnim potrebama. U tom svijetu predmeta primjerenih dimenzija, oblika, boja i funkcija djetetov je vodič dobro pripremljena odrasla osoba-odgojitelj koji će poštovati njegovu slobodu izbora aktivnosti i diskretno podržavati zanimanje za njih.

Materijal geometrijskih umetaka, na primjer, dijete će koristiti na način kojega uvjetuje faza njegovog umnog i motoričkog razvoja; ono će najprije iz okvira neumorno vaditi umetke i vraćati ih na njihova mjesta, zatim će ih slagati u različitim kombinacijama razvijajući sposobnost rasuđivanja, potom će precrtavati geometrijske likove i popunjavati ih dekoracijama, viđenim ili izmišljenim. „Dijete više koristi ruke nego um; ali posao kojega obavlja ipak čini da njegov um ne odluta u svijet snova.“ Oko osposobljeno da primijeti oblik, boju i proporciju, i ruka izvježbana da ono viđeno vjerno prenese na papir, uskoro će se „staviti u službu“ stvaralačkog duha-slobodno se razvijajući i usavršavajući u okruženju koje mu daje priliku da stvara i da se izrazi, ono će to i učiniti. Inspirirano stvarnošću, ovladava njome i kreira je. I to je jedna od poruka Marije Montessori koju je uvijek vrijedno čuti: „Dijete stvara čovjeka.“

Jadranka Juraga