Kad govorimo o emocionalnoj inteligenciji neizostavno je spomenuti empatiju. Svjedoci smo da neki ljudi, jednostavno, uspijevaju u životu; lako nađu životnog partnera, dobri su roditelji, bez problema nađu posao, dobri su poslodavci, omiljeni su u društvu…, ili riječju, sretni su i uspješni, a neki nisu. Psiholozi i neuroznanstvenici ispitivali su tu osobinu i nazvali je emocionalna inteligencija.

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

Emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i neosuđivanja emocija drugih ljudi, ali i svojih vlastitih, što za posljedicu ima stjecanje vještine upravljanja tim emocijama i izgradnje odnosa s drugim ljudima.

Dakle, emocionalna inteligencija je razumijevanje sebe i drugih, te usklađivanje međusobnih emocionalnih odnosa na zadovoljavajući način.
EMPATIJA
Za pojam empatije prvi put se čulo početkom prošlog stoljeća u značenju razumijevanja unutarnjeg stanja druge osobe. Dakle, empatija podrazumijeva uživljavanje, unošenje u situaciju i stanje druge osobe; svjesno ulaganje napora da se s nekim podijeli njegov ugodan ali i neugodan doživljaj, ne osuđujući pritom, ne shvaćajući osobno moguću negativnu reakciju i ne gubeći VLASTITU INDIVIDUALNOST. Empatična osoba uspijeva zadržati SVIJEST O SVOJOJ ULOZI te nastoji pronaći najbolje rješenje problema i-pomoći.

Djeca, od najranije dobi osjećaju empatiju na različite načine. Do svog prvog rođendana, dijete ne razlikuje svoje osjećaje od osjećaja drugih-dijete plače zato što plače drugo dijete. Od druge do treće godine života ono počinje shvaćati da drugi ljudi imaju drugačije osjećaje, a razvojem govora ono što osjeća, može lakše i izraziti. Vrtićka dob je najbolje vrijeme u životu čovjeka za razumijevanje emocija i empatije, i učenje o njima.
EMPATIJA

Ljudi koji u djetinjstvu ne razviju empatičnost, odrastaju u hladne osobe, i imaju problema u ostvarivanju zadovoljavajućih međuljudskih odnosa, kako u privatnom tako i u poslovnom životu.    RAĐAMO SE S ODREĐENOM KOLIČINOM EMOCIONALNE INTELIGENCIJE, KAO I EMPATIČNOSTI, I DOBRA JE VIJEST DA SE UČENJEM O EMOCIJAMA TE OSOBINE I SPOSOBNOSTI MOGU POVEĆATI.
SIMPATIJA

Kad govorimo o ovoj temi, potrebno je naglasiti razliku između empatije i simpatije. Simpatija je razumijevanje boli, patnje i neugodnih emocija druge osobe UZ OSJEĆAJNO REAGIRANJE NA TE DOGAĐAJE, dakle patnjom i izražavanjem sklonosti. Osoba koja izražava simpatiju je subjektivna, i ne može pomoći osobi koja joj se povjerava jer joj ne dopušta da sama osvijesti svoje osjećaje i pronađe rješenje problema. Kad imamo problema najbolje nam može pomoći empatičan prijatelj ili čak – stručnjak.
EMOCIJE

Bilo bi dobro, od najranije dobi, djecu podučiti da emocije nisu ni dobre ni loše nego su samo naša reakcija na ono što nam se događa. One nam samo pokazuju kako se osjećamo i ponašamo u određenoj životnoj situaciji. Znanje o emocijama je intuitivno sjećanje koje je duboko ugrađeno u našu podsvijest, tijelo i osobnost još u najranijem djetinjstvu te upravlja našim reakcijama kojih nismo ni svjesni. To se znanje može usporediti s jednom stečenim znanjem, vještinom pisanja; kad jednom naučimo pisati, više ne razmišljamo o slovima nego o onome o čemu pišemo, kad smo ljuti ne razmišljamo o kojoj se emociji radi nego se svađamo, vičemo, fizički obračunavamo…Ima odrasloga svijeta koji nije svjestan svojih emocija, poriče ih, odbacuje ili pretvara u tjelesnu bolest kako bi se s njima lakše nosio – u našem mentalitetu je prihvatljivije biti bolestan nego ljut. Zašto? Od straha da ćemo o sebi stvoriti pogrešnu sliku. Kad smo bolesni, okolina nas sažalijeva, kad smo ljuti, osuđuje nas i odbacuje.
STRAH

Strah je jedna od primarnih emocija i u podlozi je mnogih neugodnih emocija; nastaje uslijed opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti. Strah je urođena, genetski programirana reakcija na prijetnju ili stvarnu opasnost po opstanak. Ovu emociju djeca najprije osjete, mogu je kao obrazac preuzeti od majke i kasnije joj teško mogu odrediti uzrok. Strah izaziva psihičke i fizičke simptome.  Psihički simptomi su pretjerana plašljivost, strepnja, nemir, oslabljena koncentracija, poremećaj spavanja…Fizički su lupanje srca, nedostatak kisika, otežano disanje, suha usta, osjećaj nelagode u grlu i u trbuhu, drhtanje ruku i prekomjerno znojenje. Kad osjećamo strah, ili se ukočimo ili počinjemo bježati. Korisno je naučiti prepoznati uzrok straha još u najranijem djetinjstvu jer samo tako se može umanjiti njegovu snagu.
LJUTNJA ILI BIJES

Jednako kao strah, tako i ljutnja može biti emocionalna reakcija izazvana stvarnom prijetnjom, ali i autosugestijom, podsvjesnim sjećanjem na sličnu doživljenu situaciju. Ona se u nama javlja kad se osjećamo bespomoćnima, kad smo spriječeni u nastojanju da učinimo ono što želimo, kad nas drugi ne uvažavaju ili čak-provociraju. Ljutnju ili bijes ne treba suzbijati ali je nužno suočiti se s razlozima koji su je izazvali.

Dakle, imamo se pravo ljutiti, ali je korisnije razmisliti o svrsishodnosti te emocije u datoj situaciji-koliko ona pomaže nama i osobi ili situaciji koja nas ljuti. Ako se samo ljutimo i ne osvijestimo razloge ljutnje, ne spoznamo vlastiti osjećaj pritom, i dalje ćemo se osjećati bespomoćno, uhvaćeni u zamku, i na svaki nagovještaj nepravde reagirati ljutnjom. Takvo ponašanje postaje naš stalni, nesvjesni obrazac reagiranja. Ljutnja u nama izaziva potrebu za svađom i čak, fizičkim obračunavanjem.
TUGA

I dok je osjećaj straha uvijek prisutan zbog onoga što se može dogoditi u budućnosti, a ljutnje zbog onoga što je bilo, što jest i što može biti, osjećaj tuge je uvijek zbog gubitka koji se dogodio. Tuga nije bolest nego prirodna emocija i može na nas pozitivno djelovati; ona nam pomaže da bolje razumijemo i sebe i druge. Tuga je zdrava emocija ukoliko je izazvana stvarnim uzrokom-gubitkom, i ne treba je ni potiskivati ni skrivati, nego jednostavno, isplakati i odbolovati. Tužna osoba je tiha, usporena i često plače. Dobro je da pored sebe ima nekoga tko će je razumjeti, suosjećati s njom i empatično se ponašati jer samo tako može izraziti svoje osjećaje, prihvatiti tugu zbog osjećaja gubitka… Osjećaj tuge često prati osjećaj krivice ili ljutnje, a i to su osjećaji koje je potrebno osvijestiti da bi se prihvatilo nove uvjete življenja. Jer, kad osjetimo gubitak, naš se život mijenja i više nikad neće biti onakav kakav je bio. Ukoliko osjećaj tuge nema jasnog uzroka i traje duže nego je uobičajeno, treba razmisliti radi li se o bolesti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>