Duša maloga djeteta ima tajne dubine, još uvijek nepoznate odraslima koji o njemu brinu. Koliko često dijete plače, naoko bez razloga, a svi naši pokušaji da ga utješimo ostaju bez rezultata? Ovo bi samo po sebi trebao biti dovoljan razlog za sumnju kako ono posjeduje neku tajnu potrebu koju mora zadovoljiti.“ (The Secret of Childhood, str. 49)

Godine proučavanja djece u „dječjim kućama“, koje je osmislila i organizirala, usmjerile su Mariju Montessori prema holističkom poimanju čovjeka i svijeta. Ljudsko biće je cjelina sastavljena od tijela, duše i duha, neodvojivo od Univerzuma, i zato se njegov razvoj mora odvijati u skladu sa zakonima ljudske prirode koji su povezani sa zakonima Univerzuma. U svojoj pedagoškoj teoriji Maria Montessori se naslanja na razdoblja posebne osjetljivosti koja predstavljaju pravo vrijeme za učenje posebnih vještina neophodnih za samorazvoj djeteta. Tri su glavna razdoblja posebne osjetljivosti od rođenja do šeste godine života: razdoblje osjetljivosti za red, pokretanje i jezik, a potom slijede razdoblje posebne osjetljivosti za razvoj fine motorike, osjetljivost za male stvari, društvenost i izgradnju osjetila.
U razdobljima posebne osjetljivosti dijete uči kako se prilagoditi sredini u koju je došlo, a kako drugačije nego usvajanjem vještina koje mu trebaju za život u fizičkom tijelu! Ljudska individua mora aktivirati svoje motoričke sposobnosti-uspraviti se i hodati, i razviti ljudsko sredstvo međusobne komunikacije-progovoriti.
Maria Montessori kaže da je period od rođenja do treće godine života najvažniji u razvoju djeteta jer u njemu ono nesvjesno usvaja osnovne vještine; ovu prvu fazu upijajućeg uma ona naziva razdobljem nesvjesnog stvaranja. Ukoliko dijete propusti razviti vještine u određenim razdobljima osjetljivosti može to uspješno učiniti kasnije, ali uz puno više truda.

Doba upijajućeg uma – vrijeme nesvjesnog samostvaranja

U svom razvoju dijete je vođeno unutarnjim logičkim uputstvom, navodi Maria Montessori u svojim predavanjima na temu čovjekova mjesta u Univerzumu a objavljenima u knjizi „The Child, Society and the World“ (str.97). Uskoro po rođenju dijete postaje osjetljivo na red među stvarima oko sebe, potom počinje primjećivati uočljivije stvari. U drugoj godini života ono počinje promatrati stvari koje mi i ne primijećujemo. Ono počinje i stvarati red koliko god je to u njegovoj moći i to je logično jer na taj način stvara u sebi polazište za djelovanje. Priprema se za djelovanje u svijetu. Dijete slijedi unutarnjeg vodiča i, poput putnika u nepoznatoj zemlji, mora se orijentirati i proučavati svoje okruženje.

Razdoblje osjetljivosti za red javlja se po rođenju, intenzivira se u dobi između osamnaestog mjeseca i dvije i pol godine života, i traje do pete godine. Dijete pokazuje dva vida osjetljivosti za red-jedan je vanjski, i vezan je za percepciju njegova odnosa s okruženjem, i drugi, unutarnji koji ga čini svjesnim različitosti dijelova vlastitog tijela i njihova položaja. Ovaj, unutarnji oblik, Maria Montessori naziva i „unutarnjom orijentacijom“.

Dva vida djetetove osjetljivosti za red:

1.vanjski-poimanje odnosa s okruženjem
2.unutarnji-svijest o različitim dijelovima vlastitog tijela i njihova položaja

Nizu primjera iz vlastite prakse koji potvrđuju ne samo osjetljivost nego i ljubav djetetovu prema redu u svom okruženju, Maria Montessori u svojoj knjizi „Tajna djetinjstva“ („The Secret of Childhood“) navodi eksperiment švicarskog psihologa i filozofa Jeana Piageta s njegovim djetetom. (Jean Piaget, tvorac Teorije kognitivnog razvoja) On je stavio jedan predmet ispod jastuka na naslonjaču, a onda , udaljivši dijete iz prostorije, premjestio ga ispod jastuka na drugom naslonjaču smještenom nasuprot onom prvom. Očekivao je da će dijete, nakon što ne nađe predmet ispod jastuka na prvom naslonjaču, potražiti ga ispod jastuka na drugom. Ali, kad se dijete vratilo u prostoriju, podiglo jastuk i reklo „Nema“, očekivana reakcija je izostala. Piaget je djetetu pokazao što je učinio i ponovio eksperiment očekujući da će dijete nakon što ne nađe predmet ispod jastuka na prvom naslonjaču potražiti ga na drugom. Ali, ono je opet, podigavši jastuk na prvom naslonjaču, izjavilo „Nema“. Pomislivši načas da dijete ima problema u razvoju, Piaget je nestrpljivo podigao jastuk na drugom naslonjaču i djetetu rekao:“Zar nisi vidio da sam ga ondje stavio!“ „Da“, odgovorilo je dijete, i pokazujući na prvi naslonjač dodalo: „ali trebao je biti ovdje.“ Za dijete je bilo jako važno da se stvar nađe ondje gdje je ostavljena, ono je shvatilo očevu igru kao oblik provjere pamćenja i prepoznavanja stvari i njihova mjesta u okruženju.

Red se sastoji u prepoznavanju mjesta svake stvari u odnosu s drugima u okruženju i pamćenja gdje bi svaka od njih trebala biti. To podrazumijeva da se možemo kretati u svom okruženju i ovladati njime u svim detaljima. Pravo okruženje za dušu je ono u kojemu se pojedinac može kretati zatvorenih očiju i samo ispruživši ruku naći ono što želi. Takvo je okruženje neophodno za mir i sreću. („The Secret of Childhood“, str. 53)

Prisutnost razdoblja osjetljivosti za red najočitije se pokazuje u situacijama nedostatka reda na koji je dijete naviklo – mnoge provale bijesa prouzročene su, kaže Maria Montessori, upravo nepoštovanjem uzorka reda koje je dijete usvojilo. Ona navodi primjer šestomjesečne djevojčice koja je, nakon što je gošća u njenom domu na stol stavila kišobran počela plakati. Protumačivši tu reakciju kao želju za kišobranom žena ga je uzela sa stola i ljubazno prinijela djetetu, na što ga je ono odgurnulo i nastavilo s vriskom. No, kad je majka uzela kišobran i iznijela ga iz prostorije, dijete se smirilo; stol, jednostavno, nije mjesto na kojemu se drže kišobrani.

Dvogodišnje dijete, međutim, pokazuje svoju potrebu za redom na miran način. Maria Montessori kaže da upravo u to vrijeme potreba za redom postaje principom aktivnosti i drži je jednim od najzanimljivijih fenomena uočenih i promatranih u svojim školama. Dijete u ovoj dobi primjećuje da nešto nije na svom mjestu u najsitnijim detaljima, koji mogu promaknuti odraslima, pa čak i starijoj djeci. Na primjer, ono neočekivano primijeti da sapun stoji na umivaoniku ali ne i u posudi za sapun, da stolica nije na svom mjestu, i vraća ih na mjesto.

Čini se da pogled na nešto što nije na svom mjestu predstavlja vrst podstreka, poziva na aktivnost. Ali, bez sumnje, radi se o još nečem. Red je jedna od životnih potreba koja, kad se zadovolji, stvara istinski osjećaj sreće. U stvari, u našim školama, čak starija djeca, ona u dobi od tri, četiri godine, po završetku vježbe vratit će materijal na mjesto. To je jedan od njihovih najugodnijih i najspontanije obavljanih zadataka. („The Secret of Childhood“, str. 52)

Sklonost prema redu kod djece razlikuje se od „urednosti“ odraslih osoba. Dok se mi ugodno i sigurno osjećamo u prostoru u kojemu je sve na svom mjestu, za malo dijete red ima ulogu vodiča u njegovom psihičkom razvoju. Okruženje koje djetetu pruža uvjete za normalan razvoj je ono koje poštuje potrebu za slobodom, strukturom, redom, ljepotom, prirodom i socijalnim i intelektualnim razvojem.

Elementi pripremljenog okruženja:

1. sloboda
2. struktura
3. red
4. ljepota
5. priroda
6. socijalna i intelektualna opremljenost

Red u okruženju uvjet je za razvoj oblika reda s kojim je dijete došlo na svijet, onoga reda kojim ga je obdarila priroda i potvrdila čovjeka kao svoj sastavni dio. Oblik reda u prirodi pojavljuje se i u ponašanju djece, kaže Maria Montessori u svojoj knjizi „The Formation of Man“, (str. 32).

Red je među djecu došao iz tajnovitih, skrivenih, unutarnjih smjernica, koje se mogu očitovati samo ukoliko djeca imaju slobodu da ih slijede. Kako bi im se dalo tu vrst slobode, neophodno je da nitko ne ometa njihovu konstruktivnu spontanu aktivnost u okruženju pripremljenom da zadovolji njihovu potrebu za razvojem. („The Formation of Man“, str. 32)

Neurednost u poštivanju prirodnih zakona koji upravljaju normalnim razvojem djeteta manifestira se reakcijama koje mi odrasli imenujemo zloćom. Kažemo da dijete plače bez razloga, da je tvrdoglavo, čudno… Engleski jezik razlikuje riječi koje označavaju „zlo“ kod djece od onoga kod odraslih, pa će se za dijete reći da je nestašno, a za odraslu osobu da je zloćesta, loša, pokvarena.

Možemo sa sigurnošću tvrditi da je nestašnost male djece posljedica poremećaja u poštovanju prirodnih zakona u procesu konstruiranja psihičkog života. To nije zlo ali loše utječe na buduće normalno psihičko funkcioniranje pojedinca. („The Formation of Man“, str. 33)

Slijediti prirodne zakone razvoja u odgoju malog djeteta imperativ je kojega Maria Montessori stavlja pred svijet odraslih, Otuda i njena napomena koju je u svojim predavanjima znala istaknuti – Kad služite djetetu služite Bogu u njemu.