„Svi smo na istom putu, i na njemu se  pomaže slabijima da jačaju, a jakim da se usavršavaju“  Maria Montessori,  Schule des Kindes

Radionica: Vježbe iz praktičnog života – preduvjet kulture življenja

Radionica na temu „Vježbe iz praktičnog života – preduvjet kulture življenja“ je bila planirana kao proširenje, ponavljanje postojećeg znanja vezanih za ove vježbe.  Očekujući veći broj Montessori odgojitelja i stručnih suradnika htjeli smo potaknuti  dvije teme za raspravu:

1. Kako upoznajemo djecu s vježbama i kako ona reagiraju na „podučavanje“ te  na koji način odgojitelj/voditelj  reagira pri tome

2. Važnost proširenja Montessori vježbi s aktivnostima iz kulture u kojoj djeca žive

Već nakon nekoliko prikazanih slajdova PPP uočeno je da veći broj odgojitelja i stručnih suradnika nije upoznat s Montessori metodom podučavanja tj. izvođenjem vježbi kao ni s korištenjem/primjenom samog didaktičkog materijala.

Spontano je došlo do promjene tijeka radionice te je veći dio radionice protekao u upoznavanju sudionika s vježbama iz praktičnog života i mogućnostima primjene tih vježbi u vrtićima s redovnim programom.

Tekst koji slijedi je preuređen i namijenjen svima koje zanima pedagogija M. Montessori.

Sadržaj

1. Dijete u pedagogiji M. Montessori 1

1.1. Prva priroda djeteta. 1

1.2. Druga ili prava priroda djeteta. 3

2. Najvažniji elementi u poticanju razvoja prave prirode djeteta. 3

2.1. Značenje okruženja u poticaju razvoja prave prirode djeteta-čovjeka. 3

2.2.  Podučavanja (izvođenja) vježbi iz praktičnog života  – bazični oblik komunikacije. 3

2.3. Predispozicije  podučavanja djeteta u ranom djetinjstvu. 4

3. Stavovi M. Montessori o vježbama iz praktičnog života. 5

3. 1.Vježbe iz praktičnog života – prvi susret s navikama i običajima okruženja. 6

3.2. Osobine vježbi iz praktičnog života. 6

3. 3. Podjela vježbi iz praktičnog života po M. Montessori 7

3.4.  Podjela aktivnosti po stupnjevitosti samostalnosti 7

4. Primjeri iz prakse – igra i rad –što kažu odgojitelji o ovim vježbama. 7

Mjesto zaključka citat –. 8

Cilj ovog teksta i na kraju radionica je bio da prikaže jednu vrst odnosa s djetetom  koja se sve češće zanemaruje u dječjem vrtiću ali i kod kuće. Djetetu već rano praktično od  rođenja se omogućuje i organizira okruženje u kojom će se ono samostalno razvijati, gdje će doći do izraza njegove sposobnosti. Često prepuštamo djetetu da u potpunosti odlučuje  kako će organizirati svoje vrijeme. M. Montessori  stalno naglašava kako je važno da dijete samo odrađuje, samo zaključuje, samo se odgaja, ali u niti jednom trenutku ne zanemaruju ulogu odrasle osobe posebno kod djece do četvrte godine. Tako imamo  jako puno djece bez dovoljno navika, spoznaja, vještina iz svakodnevnog života jer o mnogočemu samo odlučuje s jedne strane, a s druge strane često to njihovo ponašanje može i njih i drugu djecu ugroziti. Vježbe iz praktičnog života su zbirka, škrinja puna njege i  brige za sebe i druge. te vježbe stvaraju jednu podlu od ljubavi i odgovornosti što je sve neophodno za procese samo-obrazovanja.

1. Dijete u pedagogiji M. Montessori

M.M. uvijek polazi od individue, koja se razvija i samo-oblikuje. Već u knjizi  „The Montessori Method“ (1913.)  ona govori o djetetu (individui) koje u sebi nosi potencijal samo-oblikovanja. Potencijal za samo-oblikovanje je uvjet postojanosti čovjeka i njegovog odnosa prema svemiru. Upravo stoga što posjeduje potencijal za samooblikovanje/sposobnost samooblikovanja, dijete,  „čovjek u stvaranju“, za M. M. je otac čovječanstva. Ideja o djetetu kao nosiocu razvoja, napretka čovječanstva, često se ponavlja u njenim radovima, a naglašena je i u predavanju “Dvije prirode djeteta” (The two Natures of the Child, u Londonu 1933.,  članak je izašao u časopisu Communication broj 4 1995.)

M. M. se ne ustručava govoriti o djetetu koje ne odgovara idejama roditelja i odgojitelja, stručnih suradnika te na kraju i društvu.

1.1. Prva priroda djeteta

Prva priroda djeteta je karakteristična po  niskom stupnju koncentracije, nemiru, neposluhu, ljubomori, lijenosti, ovisnosti o drugome, slabo razvijenoj i neusklađenoj  motorici, nesigurnosti. Dijete pokazuje na svim područjima neprimjereni razvoj  u odnosu na svoju kronološku dob. Djecu kod koje prevladava prva priroda danas nazivamo djecom s teškoćama u razvoju. To su često djeca s ADHD-om. Danas se ne služimo rječnikom kojeg je koristila M. M. Izrazi, kao lijen, sebičan, nisu primjereni današnjim standardima u opisu ponašanja djeteta.

1.2. Druga ili prava priroda djeteta

Druga, ili prava priroda djeteta,  uključuje ove osobine: ljubav prema radu, urođenu potrebu za obavljanjem svrhovitih i ciljanih aktivnosti koje su povezane sa stvarnošću, duboka koncentracija, ponavljanje aktivnosti u cilju usavršavanja, potpuna točnost izvođenja pokreta (ali ne stereotipija), neovisnost o starijoj osobi, poštovanje tuđeg vlasništvu, ljubav prema predmetima, ljubav inspirirana znanjem i radoznalošću, mirnoća i staloženost.

M.M. naglašava da svako dijete treba prihvatiti bez obzira na njegovo ponašanje, jer je svako dijete dio prirode/svemira. Dijete nosi u sebi različite potencijale pa se negativne osobine djeteta mogu pravilnim aktivnostima mijenjati u pravu prirodu djeteta. Ovaj stav prema djetetu je važan jer nam približava dijete s teškoćama u razvoju kao dio prirode, svijeta, a ne kao nešto posebno, slučajno ili čak kao grijeh. Svako dijete ima pravo na usavršavanje, tj. učenje i jačanje svojih pozitivnih potencijala.

2. Najvažniji elementi u poticanju razvoja prave prirode djeteta

2.1. Značenje okruženja u poticaju razvoja prave prirode djeteta-čovjeka

Da bi se dijete razvijalo, a na taj način i samo čovječanstvo, treba mu prilagođena sredina.  Potreba za prilagođenom sredinom koja omogućava pravilan razvoj potencijala za samooblikovanje javlja se zbog toga što je roditelj/odrastao čovjek izgubio odnos s prirodom i nema sposobnosti za spontani odgoj djeteta. Kroz promatranje djece u radu s didaktičkim materijalima M. M. uočava da prilagođeno okruženje potiče i jača razvoj djetetovih potencijala, pa najveći dio svoje prakse usmjerava prema pravilnoj sredini i ponašanju odgojitelja prema djetetu u njoj.

Ona, zato, kaže „Dopustiti djetetu da radi što hoće, dok ono još nije razvilo sposobnost nadziranja vlastitog ponašanja, značilo bi izdaju pojma slobode, ili na engleskom „To let the child do as he likes, when he has not yet developed any powers of control, is to betray the idea of freedom (Absorbent Mind, S. 205). Načela didaktičkog materijala (konkretizirana apstrakcija)  i način na koji se prezentira materijal direktno pomažu djetetu uspostaviti/samo-izgrađivati granice, što čini fundament procesa podučavanja.

 

2.2.  Podučavanje izvođenja vježbi iz praktičnog života  – bazični oblik komunikacije

U pedagogiji M. Montessori podučavanje je prapočetak/uzrok ljudske komunikacije i bazični odnos djeteta i odgojitelja. Vježbe iz praktičnog života čine prve oblike strukturiranog, unaprijed određenog i osmišljenog podučavanja. One predstavljaju izoliranu stvarnost.

Prezentacija vježbi iz praktičnog života je preduvjet procesa „autoeducazione“ tj. izgrađivanja ili samo-oblikovanja. Dijete samo uči; nitko nas ne može učiti, ali nas netko ili čak nešto može podučavati.  Ovdje navodimo važne predispozicije podučavanja koje potiču procese samo-oblikovanja, tj. učenja.

 

2.3. Predispozicije  podučavanja djeteta u ranom djetinjstvu

 

Suvremene neuroznanosti, kao i različiti psihološki pravci, ukazali su na važnost podučavanja, tj. objašnjavanja ili prenošenja znanja, vještina i umijeća od strane majke na dijete, učitelja na učenika,  majstora na naučnika, itd.

2.3.1  Neuroznanost u zadnjih 20 godina govori o „zrcalnim“ neuronima (mirror neurons) koji se aktiviraju  kod djeteta/odrasle osobe dok gleda tuđa radnja na taj način kao da čovjek to sam radi. Ovi neuroni predstavljaju za neke autore i bazu imitacije, ali isto tako oni naglašavaju koliko su važne same aktivnosti i ponašanje roditelja, učitelja prema djetetu. http://en.wikipedia.org/wiki/Mirror_neurons

  • 2.3.2. Procesi usklađivanja (attunements process ) majke ili osobe koja se brine za dijete su reakcije te osobe na djetetovo izražavanje emocija. (usporedi D. Stern, The Interpersonal World of the Infant, S.146ff) Majka izražava/ponavlja  emocije i ponašanje djeteta preko izoliranje jedne osobine  izražavanja emocije od strane djeteta. Tako, ako dijete vrlo brzo govori ddddddd i lupa rukama da bi izrazio ljutnju, majka  će na nesvjesnoj bazi preuzeti glas dddddd i ponavljati ga. Na taj način ona šalje djetetu znak da je uočila njegove emocije i njegovo izražavanje, što kod djeteta stvara osjećaj zadovoljstva i prihvaćanja.
  • 2.3.3.  Vygotskyjeva  teorija o zoni proksimalnog razvoja

Vygotsky polazi od tri nivoa znanja, umijeća i sposobnosti djeteta, tj. učenika. Aktualni nivo znanja gdje dijete samo uočava i gdje se kognitivne sposobnosti razvijaju bez utjecaja učitelja, zatim zona proksimalnog razvoja gdje učenik može sam nešto naučiti, shvatiti uz pomoć drugih/učitelja i treći nivo znanja koje ostaje osobi/djetetu  nepristupačno. Dijete/čovjek uči posebno kada je u interakciji s ljudima i svojim vršnjacima. Tek kada dijete ove procese internalizira oni postaju dio procesa samo-odgoja. Upravo ovo je važno područje za djecu s ADHD-om kao i za djecu koja pohađaju dječji vrtić gdje se individualno podučavanje djeteta uvijek promatra kao terapija ili kao ponašanje koje ugrožava slobodan razvoj djeteta.

Ove osnove podučavanja su naglašene kod rada s Montessori materijalom. Individualno podučavanje u aktivnostima postaje baza komunikacije između djeteta i odgojitelja.

 

3. Stavovi M. Montessori o vježbama iz praktičnog života

Vježbe iz praktičnog života (na hrvatski se provode i kao vježbe samostalnosti)  engleski – Practical Life Exercises, na njemačkom Übungen des praktischen Lebens i na talijanskom “gli esercizi di vita  practica”

M. Montessori u knjizi „Discovery of the Child“  posebno u poglavlju “Education in Movement” (str.78-77) La scorpeta der bambini, „Educazione dei movimenti (S. 84-108) ; Die Entdeckung des Kindes poglavlje „Erziehung der Bewegungen“( S. 87-11) govori o vježbama iz praktičnog života kao prvim stepenicama sistematskog razvoja/oblikovanja pokreta. Pri tome se manje misli na vježbe iz tjelesne kulture/odgoja koliko na vježbe razvoja pokreta ruke, osnovne senzomotoričke vježbe, vježbe razvoja percepcije preko pokreta. Sve to vodi drugom potencijalu – izgradnji „unutrašnjeg reda.“

 

Upravo zbog njihove sličnosti i povezanosti s okruženjem u kojem dijete živi,  okruženje se ogleda u njima dijete jača razvoj koncentracije tj. dolazi do polarizacije pažnje, što je po M. montessori preduvjet razvoja inteligencije, mišljenja, zaključivanja.

One su šansa za djecu s teškoćama u razvoju (posebno s teškoćama u učenju)  da izgrađuju kognitivne strukture na temelju ponuđenih aktivnosti iz njihove najbliže sredine.  Vidi „innere Ordnung“ ili „der Ordnungssinn“  u knjizi Kinder sind anders, S.59-70 ili Order , The Inner  Order S.  49 – 59 u knjizi The Secret of Childhood , te u talijanskom izdanju  „ L’ordine- l’ordine interno“  u Il segreto dell’infanzia S.67-80.

Ponekad se dogodi da dijete ne želi raditi ove vježbe, izbjegava ih ili je agresivno prema predmetima. Ali u većem broju smo svjedoci kako već kod prvog susreta djeteta s Montessori materijalom on poziva dijete na aktivnost ili kako M.M. kaže,  „Dijete osjeća „poziv/glas predmeta“ ili „die Stimme der Dinge“ (vidi: Die Entdeckung des Kindes S. 95,  La scorpeta dei bambini „la voce delle cose“  S. 92-93;  The discovery of the child  „call of object or voices“ S. 85.

 

 

 

3. 1.Vježbe iz praktičnog života – prvi susret s navikama i običajima okruženja

1.Vježbe iz praktičnog života su prve vježbe s predmetima/aktivnostima s kojima se dijete susreće u vrtiću, a veći dio njih predstavljaju izolirane aktivnosti iz svakodnevnog života.

2. Ove vježbe se razlikuju od npr. ručnih radova, ili slikanja, jer tom prilikom ne nastaje ništa novo, nepoznato djetetu ili okruženju. Ali poziv na koncentraciju i usvajanje osnovnih motoričkih pokreta postaju osnova za stvaralačke procese kod djeteta i njegovo kreativno izražavanje.

3. Organizirano vrijeme, prostor za  samostalno ponavljanje aktivnosti potiče internaliziranje „imitiranja“ kao prapočetka svih metoda učenja i podučavanja.

4. Dijete poznaje veći broj predmeta, ali njihova izoliranost na pladnju, na polici kao i postepeno uvođenje u rad s tim predmetima te postepeno podučavanje u rukovanju su novine koje dijete privlače.  Dijete stječe naviku i podučavanja, traženja drugog da mu pomogne da se osamostali.  M. Montessori potiče u svojim radovima primjenu ovih vježbi u svakodnevnim situacijama u kući, jer ponavljanje, imitiranje aktivnosti, vodi dijete prema izgradnji navika učenja i podučavanja.

 

3.2. Osobine vježbi iz praktičnog života

  • Izolirana aktivnost iz poznatog okruženja
  • Male kopije ili originali stvarnih predmeta iz okoline
  • Estetski trenutak – poziv materijala
  • Kontrola greške  u izvođenju
  •  Od jednostavnog prema složenijim sadržajima
  • Od konkretnog prema apstraktnijem
  • Pravilno pridruživanje vježbe odgovarajućoj skupini vježbi
    • Individualno izvođenje
    • Ove vježbe su uvod u akademske aktivnosti u vrtiću
    • Ovo su prvi ključevi za upoznavanje svijeta

Za razliku od igre, koju dijete samo otkriva i traži svog vršnjaka kako bi u njoj zajedno sudjelovali, ovdje se komunikacija bazira na podučavanju te samostalnom usavršavanju.

 

 

3. 3. Podjela vježbi iz praktičnog života po M. Montessori

Klasičnu podjelu vježbi iz praktičnog života napravila je  sama M. Montessori

  • Osnovne vježbe-upoznavanje metode prezentacije vježbi, kretanje u prostoru
  • Vježbe održavanja prostora
  • Vježbe brige o sebi
  • Vježbe uljudnosti-pristojnog ponašanja

 

3.4.  Podjela aktivnosti po stupnjevitosti samostalnosti

1. Uvođenje u aktivnosti – “stilizirane” izolirane, tj. pojednostavljene vježbe iz svakodnevnog-praktičnog  života – npr. presipanje vode, riže, pure- odgojitelj pokazuje vježbu djetetu

2.  Samostalno ponavljanje, vježbanje tih aktivnosti od strane djeteta

3. Primjena tih vježbi u životnim situacijama u vrtiću i kući – održavanje reda  posredstvom tih vježbi

4. Dijete podučava drugo dijete vještinama i znanju

5.  Nadograđivanje ovih vježbi novim vježbama tipičnima za kulturu u kojoj dijete boravi kao i onima koje odražavaju život drugih kultura

 

4. Primjeri iz prakse – igra i rad –što kažu odgojitelji o ovim vježbama

– Veći broj djece (treća godina života)  često koristi materijal za ove vježbe kao materijal za simboličku igru. Djeca naročito koriste vježbe presipanja i prelijevanja  u simboličkoj igri kuhanja, serviranja stola… Tek nakon nekoliko prezentacija ona počinju vježbati, ponavljati samu aktivnost.

– Odgojitelj treba biti jako pažljiv kod prekidanja djeteta u igri da bi dijete uputio na drugi smisao vježbe – usavršavanje motorike. Djeca često prilaze ovim aktivnostima i rade ih tako da pričaju sa svojim susjedom i pri tome mogu uništiti materijal, prolijevaju vodu po podu, po poslužavniku.

– Djeca vrlo brzo zapamte gdje stoji materijal i da ga trebaju vratiti na njegovo mjesto.

 

– Upravo prepoznavanje materijala potiče brže savladavanje  vježbe i jača koncentraciju, s druge strane njihovo primjena, cilj tih vježbi, npr. skuhani čaj, pospremljena soba ili obrisana prašina, kod mlađe djece stvara i izgrađuje navike, vještine održavanja reda u njihovom okruženju.

– Djeca s ADHD-om upravo preko ovih vježbi razvijaju koncentraciju ali isto tako i sposobnost opažanja, zaključivanja.

– Jako je važno imati materijal za vježbanje kao i poseban materijal koji se koristi za rad. Tako npr. u sobi treba biti materijal za vježbu metenja poda, ali isto tako i metle i lopatice za metenje poda.

– Održavanje vježbi iz praktičnog života je jedan od najvažnijih zadataka Montessori odgojitelja i traži upornost i kreativnost odgojitelja. Održavanje i pažljivo rukovanje je važno kao primjer djeci. Na taj način djeca se uče poštivanju i očuvanju okruženja. U situacijama kada dijete  namjerno uništava materijal odgojitelj treba pokazati strpljenje, ali isto tako povući granice, uputiti dijete na pravilan oblik ponašanja i ukazati na posljedice njegovog neprihvatljivog ponašanja. Obnavljanje materijala i sređivanje nereda koje je dijete stvorilo pokazuje djetetu na koji način se mogu stvari i popraviti.

 

Mjesto zaključka citat –

 

Jako je važno prepoznati kod djece i kod sebe  jake i slabe osobine. Dvije prirode djeteta često se miješaju, i moramo biti svjesni da na istom putu djeca i mi  jačamo i usavršavamo se,“ Jednak  je put spasenja za sve ljude: „Isti  je put po/na  kojem se slabi jačaju, a jaki se usavršavaju. (Fur alle Meschen ist der Weg der Rettung gleich: Der Weg, auf dem die Schwachen sich stärken, ist der gleiche wie der, auf dem die Starken sich vervollkommnen.“ (Maria Montessori, Schule des Kindes S.166

„Na engleskom to još jače zvuči: „This is indeed the way of salvation for all men: that wherein the weak gain strength is that wherein the strong attain perfection.“( Spontaneous Activity in Education, S.176) Ovo je zaista put spasenja za sve: to gdje slabi dobivaju snagu je isto gdje jaki stječu savršenost“.

Litaratura:

Montessori, M. (1991) Das kreative Kind. Freiburg (KK): Verlag Herder

Montessori, M. (1991) Die Entdeckung des Kindes. Freiburg im Breisgau: Verlag Herder

Montessori,M. (2003) Dijete- tajna djetinjstva. Jastrebarsko: Slap

Montessori, M. (1988) Kinder sind anders. München: dtv/Klett-Cotta

           Montessori M. (1989) Schule des Kindes, Freibugr: Herder  S.166)

M. Montessori. (1972)  Spontaneous Activity in Education. New York:     Schocken Books S.176

Montessori, M. (1967) The Absorbent Mind. New York: Delta book

Montessori, M. (1967) The Discovery of the Child. New York: Ballantine Books

Montessori, M. (1964) The Montessori Method. New York: Schocken books.

Montessori, M. (1981) The secret of childhood. New York: Ballantine Books

Stern, Daniel N. (2000): Die Lebenserfahrung des Säuglings, Stuttgart:   Klett-Cotta

Vygotsky, L. S. 1978. Mind and society: The development of higher psychological   processes. Cambridge, MA: Harvard University Press.